Negdje sam pročitala da ukoliko želim nekome oprostiti i krenuti dalje slobodna bez da razmišljam različite scenarije kako odgovaram na otvorene provokacije i kritike – da je najbolje da toj osobi uputim pismo. Ne srcedrapajuće, već okrutno, vulgarno, reći-ću-ti-sve-što-mislim-o-tebi pismo. Po mojoj okvirnoj procjeni to sam pročitala već prije pet mjeseci. Po drugi puta. Prvi puta sam do te informacije došla prije skoro godinu dana i čak sam namjeru zapisala u new-years-resolution. Imam datumski zavedeno. Do danas pismo još nisam napisala. Kako ne bih opet posustala u toj svojoj namjeri, skinula sam i aplikaciju (neke vrste to-do-list) koji redovito svakog dana iznova odgađam, ili po domaće pritišćem tipku snooze.

Počnimo od početka. Dok kročimo životom, uvijek nailazimo ili na istomišljenike ili one druge. S obzirom da s istomišljenicima ne ulazimo u konflikte nikakve vrste, zanimljiviji su oni drugi. Nazovimo ih mutivode. Dakle, glavna uloga mutivoda jest, naravno, mutiti vodu i kritizirati sve što govoriš, kako izgledaš, što kupuješ, kako se oblačiš, što kuhaš, kako jedeš, kako pozdravljaš, a najvažnije, glavna preokupacija im je da ti dijele savjete na svakom koraku. Jer oni su naravno profesionalci a ti si samo amater. Dakle, svaki susret s takvim osobama rezultira unutarnjom eksplozijom ili bolje rečeno vulkanskom erupcijom u trajanju nekoliko dana. Ta osoba nas uspije toliko iznervirati da danima smišljamo odgovore (koje smo trebali reći tada ali eto nismo) i vrtimo različite scenarije u glavi, ponajviše kojim tokom bi zapravo taj razgovor trebao ići. Koji odgovor bi bio primjereniji i začepio nečiju gubicu zauvijek.

Ako smo ikad pročitali nešto na temu zakona privlačenja, naučili smo, da isto privlači isto. Dakle, uvijek dolazimo u domet mutivoda, jer stvaramo takav energetski ambijent oko sebe. Toliko energetski i vibracijski odgovaramo na djelo i riječi tih osoba, da se ih jednostavno nikako ne možemo riješiti. Uvijek iznova privlačimo istu situaciju. I uvijek nas situacija izbaci iz takta, jer nismo bili spremni na tu vrstu provokacije (jer smo u međuvremenu smislili pravi odgovor na prošlu kritiku). Slično je virusu. Kad postanemo imuni na jednu vrstu virusa, stiže drugi. A u međuvremenu  nismo ništa napravili po pitanju ojačavanja našeg imuniteta.

Dakle, što napraviti? Najbolja opcija bi bila suočiti se s tom osobom i skresati joj sve u facu. Ali, takav način ostavlja duboke rane. Ponajviše onoj osobi koja je činila “kresanje”, dakle nama. Puno neinvazivnija tehnika bi bila napisati pismo toj osobi. Međutim, to je pismo za nas, ne za njih. U pismu napisati sve što smo htjeli toj osobi reći – što mislimo o njoj, kako se zbog nje osjećamo, kako nas je svojim neprimjerenim komentarima ili kritikama povrijedila. To pisanje može potrajati nekoliko sati ili čak dana, ovisi o tome koliko imamo za napisati. Na kraju, kad smo zaključili naše pismo, pročitamo što smo napisali, prespavamo to i još jednom pročitamo ujutro (jutro je pametnije od večeri) i spalimo pismo. Dok naše kancerogene riječi gore, blagoslivljamo osobu ljubavlju i otpuštamo je iz svog života. Ne moramo čak niti izgovoriti njeno ime, samo rečenicu: Blagoslivljam te ljubavlju, otpuštam te iz svog života i idem dalje slobodna.

Možda ćemo još osjećati bijes do te osobe, ali nas to ne smije spriječiti u našoj namjeri da se te osobe oslobodimo. Blagoslivljajmo osobu svaki dan, dok ona ne isčezne iz naših misli i tijela. Iako se kad opet nađemo u njezinoj sredini ili neposrednom dometu, riječi te osobe će nam postati ili smiješne ili ih jednostavno nećemo čuti. Jer ta osoba neće za nas predstavljati više ništa i nijedna njena riječ za nas neće više imati niti smisla niti težine. I biti ćemo slobodni.